Kako zabrana klađenja reklama u Hrvatskoj funkcionira prema Kladionicavodic analizi

Republika Hrvatska jedna je od rijetkih europskih zemalja koja je u posljednjih nekoliko godina provela sveobuhvatne zakonodavne reforme u području oglašavanja kladioničarskih usluga. Zabrana ili strogo ograničenje reklamiranja kladionica nije hrvatska specifičnost — slični modeli postoje u Italiji, Belgiji i Španjolskoj — no način na koji je Hrvatska implementirala te mjere ima niz posebnosti koje vrijedi detaljno razmotriti. Razumijevanje pravnog okvira, iznimaka koje zakon dopušta te praktičnih posljedica za operatere i korisnike ključno je kako za one koji se profesionalno bave sportskim klađenjem, tako i za širu javnost zainteresiranu za regulatornu politiku prema igrama na sreću.

Pravni temelj: Zakon o igrama na sreću i podzakonski akti

Osnova cjelokupnog regulatornog okvira u Hrvatskoj jest Zakon o igrama na sreću, koji je u svom izvornom obliku donesen još 2002. godine, a od tada je pretrpio nekoliko značajnih izmjena. Ključne izmjene koje se tiču oglašavanja stupile su na snagu 2014. i 2019. godine, pri čemu je potonja reforma bila najdalekosežnija. Ministarstvo financija, kao nadležno tijelo za nadzor nad sektorom igara na sreću, propisalo je tada niz restriktivnih odredbi koje su izravno pogodile marketinške strategije svih licenciranih operatera.

Prema odredbama koje su na snazi, kladionice koje posluju na temelju dozvole izdane od strane Ministarstva financija Republike Hrvatske ne smiju emitirati reklamne poruke na televiziji i radiju između 6:00 i 23:00 sata. Ova tzv. watershed odredba, preuzeta iz britanskog modela, trebala je osigurati da maloljetnici koji su u večernjim satima još uvijek aktivni gledatelji televizijskog programa budu zaštićeni od izloženosti kockarskim sadržajima. U praksi, međutim, provedba ove odredbe naišla je na niz izvedbenih problema, posebice u kontekstu prijenosa sportskih događaja koji se u Europi često igraju u večernjim satima.

Posebno je važno razlikovati dvije kategorije operatera prema hrvatskom pravu: one koji imaju sjedište u Republici Hrvatskoj i koji su ishodili hrvatsku dozvolu, te one koji nude usluge iz inozemstva bez odgovarajuće licence. Za prvu skupinu vrijede stroge obveze i ograničenja, uključujući zabrane oglašavanja. Za drugu skupinu, koja tehnički posluje protivno zakonu, Hrvatska je uvela sustav blokiranja pristupa putem internetskih pružatelja usluga, no taj sustav nije u potpunosti učinkovit zbog dostupnosti VPN tehnologije i sličnih rješenja za zaobilaženje geografskih blokada.

Uz televizijske i radijske restrikcije, zakon regulira i oglašavanje u tiskanim medijima, na vanjskim površinama (billboardi, city light paneli) te na internetu. Digitalno oglašavanje ostaje osobito kompleksno područje jer hrvatska zakonodavna tijela nisu uvijek bila u koraku s razvojem programatskog oglašavanja, influencer marketinga i sponzorstava na društvenim mrežama. Upravo je to područje u kojemu se u posljednjih nekoliko godina bilježi najveći broj prekršaja i pokretanja prekršajnih postupaka.

Iznimke i siva zona: Što zakon dopušta, a što prešutno tolerira

Jedan od najzanimljivijih aspekata hrvatskog modela regulacije oglašavanja kladionica jest relativno širok prostor koji zakon ostavlja za određene oblike komunikacije koji se formalno ne klasificiraju kao oglašavanje. Sponzorstva sportskih klubova, na primjer, nisu eksplicitno zabranjena, što je dovelo do paradoksalne situacije u kojoj logotipi kladionica ukrašavaju dresove prvoligaških nogometaša, a tvrtke čije bi izravno reklamiranje bilo zabranjeno u određenim terminima ipak ostvaruju masovnu vidljivost putem sportskih prijenosa.

Kladionice su pronašle i druge kreativne načine za komunikaciju s potencijalnim korisnicima. Programi lojalnosti i bonusi za postojeće korisnike tehnički se ne smatraju reklamama usmjerenima prema novim korisnicima, pa se informacije o njima distribuiraju putem e-mail newslettera, push notifikacija i unutar samih aplikacija bez posebnih restrikcija. Affiliate marketing, u kojemu neovisni webmasteri promoviraju kladioničarske usluge u zamjenu za proviziju, ostaje zakonski nedovoljno definiran, što otvara prostor za aktivnosti koje su u duhu zakona upitne, ali formalno teško sankcionabilne.

Analitičari koji prate tržište klađenja u Hrvatskoj, poput onih koji redovito objavljuju istraživanja na portalu kladionicavodic.com/, uočavaju da su operateri u posljednje dvije do tri godine sve agresivnije koristili upravo te zakonske praznine kako bi zadržali razinu vidljivosti sličnu onoj iz perioda prije strožih regulacija. Pritom se posebno ističe rast ulaganja u content marketing i SEO strategije kojima se potencijalnim korisnicima pruža naizgled neutralan informativni sadržaj, a koji u konačnici vodi prema registraciji i klađenju.

Što se tiče online oglašavanja, Hrvatska regulativa eksplicitno zabranjuje prikazivanje oglasa kladionica na platformama i web stranicama koje su primarno namijenjene maloljetnicima ili čiji je znatan udio publike maloljetnički. No definicija “znatnog udjela” nije precizno zakonski određena, što ostavlja prostor za interpretaciju. Hrvatska agencija za zaštitu tržišnog natjecanja (AZTN) povremeno se uključuje u nadzor, no primarni nadzornik ostaje Ministarstvo financija, koje nije uvijek imalo kapacitete za sustavnu kontrolu digitalnog prostora.

Usporedba s europskim modelima i učinci na tržišno natjecanje

Kada se hrvatska regulacija usporedi s onom u drugim europskim zemljama, postaje jasno da Hrvatska zauzima poziciju negdje između liberalnih modela (kao što su Njemačka prije 2021. ili Malta) i strogo restriktivnih (Italija od 2019. ili Belgija). Talijanski Decreto Dignità iz 2018. godine, koji je stupio na snagu početkom 2019., uveo je potpunu zabranu svakog oblika oglašavanja igara na sreću, uključujući sponzorstva sportskih klubova. Ovaj radikalni pristup imao je mjerljive učinke: prema podacima talijanskog regulatora ADM, prihodi od online klađenja kratkoročno su pali, ali su se do 2021. oporavili, dijelom jer su korisnici migrirali prema nelicenciranim operaterima.

Belgija je 2023. godine uvela slične mjere, zabranjujući kladionicama sponzoriranje sportskih klubova i zabranivši oglašavanje na televiziji i radiju u gotovo svim terminima. Belgijski model zanimljiv je i po tome što je uveo obvezu prikazivanja upozorenja o rizicima kockanja u svim komunikacijama koje operateri upućuju korisnicima, što je mjera koja u Hrvatskoj još nije u potpunosti implementirana.

Španjolska je 2021. donijela Uredbu o komercijalnim komunikacijama u igrama na sreću (Real Decreto 958/2020) kojom je strogo ograničila oglašavanje na televiziji, zabranila korištenje slavnih osoba i sportaša u reklamama te uvela pravilo prema kojemu se bonusi za nove korisnike smiju nuditi isključivo unutar zatvorenih sustava, dakle ne u javnom oglašavanju. Ovaj španjolski model mnogi stručnjaci smatraju najuravnoteženijim u Europi jer pokušava zaštititi ranjive skupine, a da pritom ne tjera operatere u sivu zonu.

U hrvatskom kontekstu, restrikcije oglašavanja imaju i izravne posljedice na tržišno natjecanje. Manji, lokalni operateri koji su gradili prepoznatljivost upravo putem agresivnih reklamnih kampanja u nepovoljnijem su položaju od velikih međunarodnih brendova koji imaju globalnu prepoznatljivost stečenu na tržištima bez takvih restrikcija. Korisnici koji su već upoznati s brendom poput Bet365 ili Unibet neće ga tražiti putem reklama — oni ga već poznaju. Nasuprot tome, domaći operateri koji žele izgraditi bazu korisnika suočavaju se s ozbiljnom preprekom u obliku ograničenih mogućnosti komunikacije.

Ova neravnoteža potaknula je dio domaćih operatera da lobira za reviziju postojećeg regulatornog okvira, argumentirajući da stroge restrikcije ne smanjuju ukupno kockanje, već ga samo preusmjeravaju prema nelicenciranim platformama na kojima ne postoje nikakve zaštitne mjere za korisnike. Statistički podaci koje je Ministarstvo financija objavilo za 2022. godinu pokazuju da je broj registriranih korisnika kod licenciranih operatera porastao za oko 8% u odnosu na prethodnu godinu, no taj podatak ne govori ništa o kretanjima na nelicenciranom tržištu koje je po prirodi nevidljivo za regulatorne institucije.

Provedba, sankcije i budući razvoj regulacije

Svaki regulatorni okvir vrijedi onoliko koliko je učinkovita njegova provedba. U slučaju hrvatskih odredbi o zabrani klađenja reklama, provedba je bila neujednačena i često reaktivna umjesto proaktivne. Ministarstvo financija uglavnom je reagiralo na prijave i pritužbe, a sustavni nadzor medijskog prostora i digitalnih kanala bio je ograničen kapacitetima inspektorata. Do 2023. godine evidentirano je tek nekoliko desetaka postupaka zbog kršenja odredbi o oglašavanju, od kojih je manji broj rezultirao izricanjem novčanih kazni.

Novčane kazne predviđene zakonom kreću se u rasponu od 50.000 do 500.000 kuna (odnosno ekvivalentnih iznosa u eurima nakon uvođenja eura 1. siječnja 2023.), no za operatere s godišnjim prihodima u desetcima milijuna eura takve kazne nemaju dovoljan odvraćajući učinak. Usporedbe radi, britanski Gambling Commission izriče kazne koje mogu doseći i desetke milijuna funti za ozbiljnija kršenja, što je razina sankcija koja ima stvarni utjecaj na poslovne odluke operatera.

U pogledu budućeg razvoja, Europska unija sve aktivnije razmatra usklađivanje regulacije igara na sreću na razini cijelog bloka. Dosad je ovo ostalo isključivo u domeni nacionalnih zakonodavstava, no pritisak za harmonizacijom raste, posebice u kontekstu prekograničnog pružanja usluga unutar unutarnjeg tržišta. Ako bi EU donijela direktivu koja bi propisala minimalne standarde zaštite potrošača i ograničenja oglašavanja, Hrvatska bi morala uskladiti svoje zakonodavstvo s tim standardima, što bi moglo dovesti ili do liberalizacije ili do daljnjeg pooštrenja postojećih mjera, ovisno o smjeru koji bi europski zakonodavac odabrao.

Na domaćem planu, Hrvatska udruga priređivača igara na sreću (HUPIIS) redovito komunicira s Ministarstvom financija oko revizije regulatornog okvira. Jedna od ključnih tema u tim razgovorima jest upravo pitanje oglašavanja: operateri zagovaraju pristup koji bi umjesto blanketnih zabrana uveo sustav odgovornog oglašavanja s jasnim pravilima o sadržaju poruka, obveznim upozorenjima i mehanizmima verifikacije dobi korisnika kojima su poruke upućene. Ovakav pristup, koji je bliži britanskom modelu reguliranog, ali dozvoljenog oglašavanja, mogao bi biti kompromis koji bi zadovoljio i zahtjeve za zaštitom javnog zdravlja i legitimne poslovne interese operatera.

Tehnološki razvoj donosi i nove izazove koje postojeće zakonodavstvo nije anticipiralo. Streaming platforme, podcasti, influencer marketing na TikToku i Instagramu te integracije unutar video igara sve su prisutnije forme komunikacije koje kladionice istražuju kao alternative tradicionalnom oglašavanju. Regulatorna tijela diljem Europe, pa tako i hrvatska, tek počinju razvijati odgovore na ove nove pojavne oblike, a kašnjenje regulacije za tehnološkim razvojem gotovo je zakonitost u ovom sektoru.

Hrvatska regulacija zabrane klađenja reklama predstavlja djelo u nastajanju — okvir koji je u osnovi postavljen, ali čija je provedba i dalje nedosljedna, a pravne praznine ostaju dovoljno široke da ih operateri mogu koristiti. Sustav koji bi bio istinski učinkovit morao bi kombinirati jasnije zakonske definicije, veće kapacitete za nadzor digitalnog prostora, odvraćajuće sankcije proporcionalne prihodima operatera te edukacijske kampanje usmjerene prema korisnicima — sve to uz istovremeno rješavanje problema nelicenciranih operatera koji trenutačno djeluju izvan svake regulacije i time podrivaju samu svrhu mjera koje su uvedene.